U ranoj mladosti moj otac izgubio je starijeg brata. Brata koji mu je bio veliki uzor i podrška. Bili su jako vezani i nakon njegove smrti život mu se promijenio. Bol od gubitka tada 15-godišnjeg dječaka jednostavno je bila prevelika. Trauma uzrokovana smrću rezultirala je zatvaranjem srca mog oca zauvijek. Nakon toga postao je povučen i „zamrznut“ u tom vremenu. Nikada do kraja nije prežalio gubitak već se zatvorio u sebe i tako nastavio živjeti.  Svi ostali događaji povezani su s tim „primarnim“ uzorkom velikog gubitka. U mojoj obitelji rijetko se pričalo o tome, a mene je upravo ta priča jako privlačila. Kao da je dio mene htio upoznati pokojnog strica. Zanimalo me sve u vezi njega. Što je volio, kako se oblačio, kakvog je karaktera bio... Slučajno ili ne, upravo su meni znali govoriti da sam mu jako sličan. Ogromnu tugu obiteljskog sistema moj otac utapao je alkoholom. To je njegov način kako se nosio s tim. Kroz cijelo moje djetinjstvo bio je nepristupačan i moja jedina pomalo naivna dječja želja bila je „Samo da tata prestane piti“. Tada nisam mogao shvatiti zašto me on ne vidi.

Osjećaj žalosti, duboke tuge dobro mi je poznat. Nosio sam tu emociju gotovo cijeli svoj život. Tuga je bila moja najbolja prijateljica i vjerni suputnik. Uvijek me je spremno čekala i često sam bio tužan u situacijama kada to nije bilo potrebno. Jednostavno nisam si mogao dozvoliti išta drugo jer drugo nisam ni poznavao. Izvana sam to vješto skrivao i gotovo nitko nije mogao primijetiti koliki teret nosim na svojim leđima. Da budem potpuno iskren nisam ni sam znao da je to teret. Za mene je to bila stvarnost i tako sam živio dugi niz godina. Privlačio takve situacije, imao takve partnerske odnose i sve u mom životu bilo je isprepleteno mojom vjernom prijateljicom tugom.

Dugi niz godina pitao sam se što je to sa mnom? Zašto se tako osjećam? Od kuda sva ta tuga dolazi? Sve oko mene činilo se dobro, a opet ja sam bio odan njoj?! Kako? Zašto?

Kako me otac nije doživljavao jer mu je srce potpuno zatvoreno jedino sam mu kroz tugu mogao biti blizak. Njegov gubitak nesvjesno je postao i moj gubitak. Bez obzira što ja kao dijete nisam mogao znati kakav on teret nosi, ali zato sam ga osjećao. Moje dječje naivno i nesvjesno, iz odanosti i ljubavi prema njemu, odlučilo je nositi dio njegovog tereta.

Upravo mnoga djeca to rade. Dijete jednostavno ne može razumjeti zašto se otac/majka ponaša na određeni način te onda preuzme dio njihovog ponašanja iz odanosti i čiste ljubavi. Jedna vrlo nespretna dječja ideja koja kasnije obilježi čitav život. Ako takav ili sličan obrazac nije osviješten, ponavljat ćemo ga toliko dugo dok ga konačno ne prepoznamo. Najjednostavnija ilustracija toga je ako učite neku radnju i puno puta je ponavljate, ona se krene odvijati automatizmom, ali što ako je radnja kriva?  Ja sam ga primjerice ponavljao u svojim partnerskim odnosima. Birao sam partnerice koje su savršeno reflektirale moje unutarnje stanje. Bile su zatvorena srca, depresivne i pomalo nestabilne. Ono što nas je povezivalo bila je tuga, a mi smo to zvali ljubav.

Ne treba od takvih odnosa bježati. Odnosi su zlatne prilike za osvještavanje upravo takvih naslijeđenih (transgeneracijskih) i nesvjesnih ideja. To je zahtjevan proces i ako su oba partnera dovoljno zrela i spremna, izazovi s kojima će se susresti mogu ih još dublje povezati. U suštini u većini partnerskih odnosa (barem u počecima ili ranoj mladosti) reflektiramo naše nesvjesne dječje ideje. Drugim riječima ono što nosimo u sebi (u nesvjesnom) privlačimo kroz razne ljude ili situacije.

Transgeneracijskih prijenosa ima dosta. Moj slučaj je bio s tugom, ali to mogu biti i druge vrste emocija. Svaki čovjek je drugačiji i dolazi iz drugačijih obiteljskih sistema. Transgeneracijski prijenos se ne događa samo od roditelja već iz cijele predačke linije. Zato je dobro upoznati svoje pretke. Istražiti tko su ono bili te ćemo tako jednim djelom upoznati i sebe.

Gubitak je uvijek bolan i mene je ovo iskustvo s tugom naučilo da se kroz gubitak, bol i patnju može rasti i otvoriti svoje srce, ali isto tako može se potpuno zatvoriti. To je stvar osobnog izbora. Zašto se netko odluči za rast i razvoj, a netko ne, za mene je misterija života... U konačnici nije li i sama patnja samo u našim umovima?!